|
|
|
|
Prema dogovoru našli smo se u 6 sati ispred željezničke postaje. Neki su kasnili, pa i sam vozač autobusa. Okupilo nas se tridesetak i svi raspoloženi krenusmo na put. Odredište je bio Zeleni vir i kanjon Kamačnik. Kiša nas je počela pratiti već na samom izlasku iz grada, no kako planinare ne smiju omesti atmosferske neprilike, nismo se zbog toga uzbuđivali. U Vrbovsko smo stigli oko 8,30. Zaustavivši se na kratko u obližnjem restoranu zbog okrepe, nastavili smo put prema kanjonu Kamačniku. Na samom ulasku dočekala nas je mala simpatična kućica, određena kao sklonište, no za posjetitelje bila je zatvorena. Pored nje se spuštao širok vodopad, a uz put stajala je drvena tabla s natpisom „ kanjon Kamačnik „ s oznakom dužina puta i smjera kretanja. Krenusmo prema izvoru rijeke, a prije toga smo obavili fotografiranje. Staza kojom smo se kretali vijugala je između planinskih masiva, često premoštena starim drvenim mostovima koje je već odavno načeo zub vremena. Zastajali bismo kod svakog većeg brzaca ili vodopada. Ipak nas se najviše dojmio vodopad koji se uz zaglušujuću buku spuštao u nekoliko metara duboki ponor, izgledajući poput vode koja ključa u loncu. Uza nj se nalazila ruševina za koju je moja romantična duša pomislila da su ostaci dvorca, no znalci su rekli da su to ostaci pilane. Što je da je, ostalo je za nama, da ga i dalje oplakuju vode Kamačnika. Staza koja je često vodila uz samu rijeku, vodila nas je dalje. Divili smo se krajoliku, ogoljenim stablima, među kojima se našao poneki bor ili rascvjetali drenak. Rijeka nije bila ni plitka ni mirna i često je u sebi krila mnoge stanovnike, koji bi privukli ribolovce na odmor uz njene obale. Nažalost obale su bile svjedokom našeg napretka. Ostaci konzervi, omota od lijekova, po granama drveća vijorile su se plastične vrećice i kojekakav otpad, bili su dokaz naše nebrige za očuvanje prirode. A priroda nam je usprkos svemu pokazala svoju ljepotu. Uz samu obalu, pod vodom su cvale prekrasne žute vodene zlatice, dok su uz stazu na obali cvali jaglaci snježnice i mnogo drugog meni nepoznatog cvijeća. Mir i tišina kojom smo bili okruženi ušli su i u naše duše. Osjećaj opuštenosti nisu mogli poremetiti ni kiša, ni snijeg koji su sve gušće padali. Ovaj dar prirode očito je shvatio i neki osamljenik, koji je negdje na polovici puta, na samom vrhu stijene, poput surog orla izgradio sebi kučicu za odmor. Mogli smo samo uzdahnuti i krenuti dalje prema izvoru. Nakon sat i pol hoda ugledasmo ga kako mirno i treperavo izvire ispod jedne stijene. Zagledani u tu duboku plavo zelenu površinu upitasmo se koja snaga pokreće tu masu vode da se na svom putu čas jureći čas poskakujući , pa obilazeći ili spotičući se o kamene prepreke ili sunovraćajući se niz padinu, napokon smireno ulijeva u maticu što vodi dalje. Tajna ostaje nerazjašnjena. Preostalo nam je tek da nešto od te ljepote uhvatimo u objektiv, kako bi se makar samo u mislima vratili na to mjesto. No i to nije bilo sve. Naime, čekao nas je još jedan napor. Stoga se uputismo nazad u Vrbovsko. Snijeg je sve jače padao, što je možda umanjilo doživljaj, no nije nas spriječio u nakani, te se u 12,00 sati uputismo autobusom prema Skradu. Oko 13 sati našli smo se pred panoom na kojem je pisalo „ Zeleni vir – Muževa hiža –Vražji prolaz“. Koliko li sam često projurila pored toga panoa tijekom dugih godina hitajući prema moru, a da se ne upitah što se krije iza tog natpisa. Ovaj put krenuh s ostalim planinarima stazom označenom na tabli. Markirani put vodio je niz planinu. Pod nogama meko lišće i snijeg. Oko nas uspavano drveće iz kojeg tu i tamo proviruje neki zeleni izdanak. Ispod snježnog pokrivača proljeće je upravo izlazilo u obliku raznobojnih cvjetnih glavica. Staza je bila prilično strma, no vrijedni ljudi koji su prošli tim putem prije nas, ugradili su stepenice, a na najopasnijem spustu željeznu sajlu, za koju smo se držali kako ne bismo pali u ponor. Iz daljine se začulo nešto poput huktanja lokomotive, a kako smo ulazili dublje, sve više je ličilo na grmljavinu. Pomislih da možda idemo u pakao. Međutim, stigli smo u raj. Našavši se konačno pred ciljem, ugledasmo prekrasan prizor s visine od oko 70 m . Prema nama je strmoglavo jurio slap razbijajući se u milijun kapi i stvarajući pri tom maglenu zavjesu. Ispod nje se nazirala izbrazdana stijena, da bi već potom sjurio u potok koji je spremno ponio tu vodenu masu dalje u utrobu planine, sve do mjesta gdje ga zarobiše cijevi vodovoda, pretvorivši ga u pitku vodu za žitelje okolnih mjesta. Stajali smo kao očarani promatrajući to čudo prirode, dok su nam lice rosile vodene kapljice. Neka divna jeza prostruji mojim tijelom, na trenutak osjetih hladnoću, no stajala sam tako upijajući u svaku poru svoga tijela svaku česticu te čudesne ljepote, žaleći pri tom što nisam umjetnik ili pisac pa da kistom ili riječju ovjekovječim ovaj trenutak. Ako uopće postoje riječi za nešto tako lijepo. Trgnuli smo se iz opijenosti, a tada su počela škljocanja aparata. Slikalo se ispod slapa, kod slapa, u pećini uz slap, pojedinačno i skupno. Zaista je šteta što nam sunce nije podarilo nekoliko zraka, kakav bi to tada bio prizor. Ovako …. Nije nam preostalo ništa drugo nego da produžimo dalje. Nekoliko stotina metara dalje čekao nas je Vražji prolaz. Čudnoga li naziva za neko mjesto. Našavši se između dva stupa na kojima jer bila drvena tabla s imenom našalih se: eto prošla sam i kroz taj prolaz. No znala sam da to nije to. Trebalo je ići dalje vijugavim stazama. Ovaj put čekao nas je uspon uz planinu. Iznenađenja koja su nas još čekala, bilo je ipak previše za jedan dan, osobito nama novacima. Naime, Vražji prolaz činile su visoko uzdignute stijene koje su se na mjestima dodirivale, a mjestimice se činilo da dodiruju nebo. Između njih probijao se potok Jasle. Stijene su negdje bile usječene, te u njih ugrađeni željezni nosači sa stepenicama i držačima za ruke, dok je na nekim dijelovima postojao prirodni put i to tik uz ponor, tako da se lako moglo dogoditi nekom neopreznom prolazniku da se sunovrati u dubinu. Bilo je nekako zastrašujuće lijepo. Osjetih duboko poštovanje prema prirodi koja je dozvolila pristup tako tajnovitim mjestima. Ali i prema čovjeku koji je prvi kročio tim stazama utirući nama ostalima put. Nije bilo lako usijecati staze u tim kamenim gromadama, kao ni postavljati stepenice. Na njima se također vidio zub vremena iako su 1978 godine obnovljene vrijednim rukama radnika Dalekovoda. Zahvalna za sve što mi se nudilo u ovom prekrasnom krajoliku, nastavljam uspon, ostavljajući potok da se bučeći sudara sa stijenama i pronađe svoje mjesto u planini. Valjalo je misliti na povratak kući, a on mi se učinio beskrajno dug. Valjda i zbog mnoštva stepenica kojima smo se uspinjali, kao da ih je bilo na tisuće. Doduše, uz put je bilo postavljenih klupa i stolova, no snijeg nije dopuštao zastoj, a i dan se primicao kraju. Konačno oko 16 sati stigli smo na vrh, gdje nas je uz cestu dočekao hladan sjeverac zavlačeći se u kosti i mokru kosu. Požurili smo u autobus. Tada obećah sebi, ma koliko da su mi klecala koljena, srce kucalo prijeteći da iskoči, usprkos hladnoći, snijegu i kiši, vratit ću se jednog sunčanog toplog jutra. Tek toliko da osjetim da to nije bio san. S tom mišlju, smirena i sretna, osvrnuh se još jednom na planinu. A njeni vrhovi su tako mirni i pitomi. I bih sretna što se nađoh među rijetkim posjetiteljima koji znaju što to planina krije u svojim njedrima. Stoga se prepustih slatkom drijemežu, dok je autobus jurio klizavim cestama prema kući, a brisaći jednolično udarali o staklo čisteći snijeg koji nikako nije prestao padati.
Envera Ostojić
|
