HPD Sisak

Dan je pametniji od noći ili bahat prve dame

image0001327. i 28.1.2018. troje planinara HPD-a Sisak boravilo je u Karavankama, planinskom masivu između Slovenije i Austrije, s ciljem da prvi dan ispenju Y grapu na Begunjščici (2060mnv; ocjena težine grape III), a drugi dan Lenuhovu grapu na Begunjskoj Vrtači (1991mnv; ocjena težine grape IV).

 

Pristupajući domu na Zelenici, s naše lijeve strane uzdizala se Begunjska Vrtača. Bezbroj je alpinističkih smjerova na njoj, a jedan je zapeo za oko našem Vođi. ''Sutra idemo tamo'' – rekao je pokazavši prstom na Lenuhovu grapu. ''Ja tamo ne idem'' – kratko sam odgovorio. Prva dama HPD-a Sisak mudro je šutjela i pronicljivo škiljila kroz očne kapke. Vođa se samo osmjehnuo i više nije rekao ništa...

Nije vraga, mljeo je bez prestanka.       

         Došavši na dom na Zelenici ostavili smo nepotrebne stvari kako ih ne bi morali nositi sa sobom prilikom uspona. Kratko smo se okrijepili čajem – da, čajem, nije tipfeler – objedovali te se uputili prema Y grapi (u daljnjem tekstu Ipsilonka). Sam pristup grapi od jedine članice skupine iziskivao je izniman napor. Znojila se, tiho proklinjala, zastajala i uživala u Alpama. Nije trebalo dugo da zaviri u svoj ruksak izgovora i vještim rečeničnim formulacijama pokuša zamaskirati sasvim prostu stvar. Ipak, popustila je pred nagibom i napokon izustila: ''Nemam kondicije.'' Što ćete, neaktivnost, a ne godine, uzme svoje.

No, stvar se bitno promijenila kada se članica dokopala Ipsilonke. To je za nju bila šetnja. Osobno, bio mi je to prvi alpinistički uspon uopće pa tako i kakvom grapom. Nisam znao što očekivati osim nagiba i snijega, s čime uspon usporediti, kojim mjerilima mjeriti. Naprosto sam uživao u ostvarivanju napora, radu cepina i dereza, ritmu kretanja i disanja, pričama među prijateljima. A onda su krenule planinarske priče: ''Nije teško... Može se ovo i s jednim cepinom... Prošla sam ja kroz gore...'' I zaista, Ipsilonka je jedna lijepa grapa, ugodna za penjanje, idealna za početnike. Vrh Begunjščice, s kojeg se pruža pogled na sve Slovenske Alpe, dosegli smo kroz nešto više od tri sata, a potom se Centralnom grapom spustili do doma na Zelenici.

Prenoćili smo u Koči pri izviru Završnice, simpatičnom, potpuno opremljenom i ugodnom domu smještenog u idiličnom alpskom krajobrazu Smokuške planine, udaljenog svega 25 minuta od doma na Zelenici. Silom prilika dogovorili smo prenoćište u tom domu jer je dom na Zelenici bio popunjen. Na kraju se ispostavilo da smo otkrili pravi dragulj: ljubazno i prijateljsko osoblje, vrhunske kobasice s čvarcima i zeljem, hladno pivo, uredne spavaonice, topli popluni i mekane deke. Tu noć spavao sam kao klada: sanjao nisam ništa, okrenuo se nisam niti jedanput. Noću su me jedino dva puta budile fiziološke potrebe, a čim bih otvorio oči samo jedna stvar bila mi je na pameti – Lenuhova grapa. Razmišljajući u tim noćnim trenucima o njoj, stupnjevi nagiba su se samo povećavali. Vršni dio izgledao je kao vertikala!

''Ne budi tetkica. Znaš da nije tako. Drukčije je kad uđeš u smjer. Već si prošao sličnu stvar danas. Znaš kako izgleda. Ona dva Riječana kažu da je snijeg dobar, sve je zaliveno, a nagib vršnog dijela isti kao kod prvog skoka... Ali kako proći drugi skok? Odozdo izgleda kao da na tom dijelu nema snijega... Gdje ćemo uopće ući?! Ma pusti, zna Matija. Vidjet ćeš kad dođeš tamo. Absajlat ćemo ako zapne... Znaš tehniku samospašavanja... Tetkice... Ne razmišljaj o tome... Sutra ćemo... Ako su mogli Riječani, mogu i ja... Znaš da se ne bojiš i da si fizički spreman... Sumnja je neprijatelj... Saberi se.'' – razgovarao sam sa sobom kojih pet, šest minuta dok nisam utonuo u mrak. Dva sata kasnije, scenarij se ponovio. Doduše, u nešto blažem, racionalnijem tonu.

Kad je zazvonio alarm, bio sam već budan.

''Ne znam kako vama'' – kažem ustajući – ''ali po noći nagib Lenuhove samo raste''.

''Razmišljali smo o istom'' – prizna Matija kroz smijeh.

''Dobro je sve'' – pomislim.

''Ja nisam razmišljala ni o čemu'' – dometne prva dama, inspiracija generacijama i uzdanica mnogim. Smijemo se, rugamo, spremamo i uskoro napuštamo dom pri izviru Završnice.

Pristup grapi trajao je svega sat vremena, a sve o čemu jesmo ili nismo razmišljali noćas nestalo je čim smo zabili cepine u zamrznut snijeg. Bilo je oko 08:00 kad smo ušli u Lenuhovu grapu, u 300 metara čistog užitka! 300 metara kontinuiranog, direktnog uspona od podnožja do grebena Begunjske Vrtače. Tu mi tehnika samospašavanja vjerojatno ne bi mnogo pomogla. No, nije bilo ni potrebe. Uspon je tekao i prošao točno onako kao je trebao: postojano, sabrano i u dobroj atmosferi, a spust Šentanskim plazom bio je, zaista, šetnja.

Čak se ni prva dama nije požalila na zahtjevnost uspona Lenuhovom grapom. Tek je na kraju dometnula: ''Prošla sam ja i gore s jednim, običnim cepinom.'' Obojica smo je voljeli promatrati šutke u tim trenutcima, a onda se ne bi mogli suzdržati ruganju: ''Maaaaa daaaaaaaaaaaaaj Ajriiiiin...'' 

Početna stranica

Kontakti

HPD SISAK

Ivana Meštrovića 32

44000 Sisak

HRVATSKA

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.