HPD Sisak

Put u Bosnu od same najave bio je hit (28.-30.4.2018.)

bih 01

Ramo, Ramo druže moj

Put u Bosnu od same najave bio je hit. Još dok na placu nisu osvanuli prvi štandovi s cvjetnim sadnicama, bus je već bio popunjen.

Taman tjedan dana nakon povratka s Kredarice podno Triglava, još zaslijepljena snježnom bjelinom nekoliko metara visokog snijega i s golemim herpesom kao posljedicom izgorjelog lica, srećem pred ulazom Jasminku. 

Već na prvi pogled jedna u drugoj prepoznajemo žudnju za idućom planinom, pa ju pitam:

-  E, a jel ideš u Bosnu?

Jer do toga kao ima vremena, daleka budućnost, ali je nekako povezano s njezinim porijeklom, pa mi pada na pamet.

-  A valjda idem. Ne znam. Peta sam ispod crte.

-  Kakve crte?! Ne misliš kao ono s upisima na faks?

   Skoro je rekla 'ma, ja', ali nije. Rekla je možda i 'how, yes, no', jer Jasminka je bila i Amerikanka, nije bitno, sve dok je ona već upisana, tek peta ispod crte, a ja još ni prismrdila popisu za famozni trodnevni izlet u savršeno vrijeme, s prelaskom travnja u svibanj, na mjesto koje već dugo želim vidjeti uživo nakon svih krasnih slika bjelkastih vrhunaca i tirkiznih voda. I zato se brzo pozdravljam, biram sir i vrhnje kroz omaglicu zabrinutosti i odmah povratkom s pauze panično u inbox ostavljam poruku Marku, el presidente -u, čiji mandat na čelu društva obećava čim je u stanju organizirati tako velike, bajkovite i cjelovite izlete. Pitam, umiljavam se, iznuđujem mjesto bliže crti šaljivo-škakljivim ponudama. Marko se smije, smiruje, ništa ne obećava, ali pruža nadu.

   Vijest da se crta pomaknula, u što uopće nije ni trebalo sumnjati poznajući ljudsku narav i realan omjer mogućnosti realizacije u odnosu na entuzijazam planiranja, uljepšala mi je dan pola mjeseca poslije, jer čak ni Marku nisam ostala ništa dužna :), osim 200 kn akontacije. Tek kad smo na sastanku u tjednu polaska dijelili zadnje detalje oko putovanja i ruta trodnevnog izleta, spoznala sam njegovu masovnost.

   Četrdeset i petero ljudi ukrcalo se na bus što je polazio ispred Željezničkog kolodvora rano ujutro. Tri sata iza ponoći pokazalo se kao nezahvalna računica usred noći, radi koje većina nije bila sigurna da li uopće leći na počinak ili u standardnom uzbuđenju i pripremi prije puta dočekati polazak. Put do Bosne je dug, planiranih 9 sati vožnje i više je od Marxovih predviđenih za odmor u raspodjeli kvalitetnog dana, zato doma liježem tek da protegnem napete kosti, a pravi posao tek me čeka u busu. Mjesto je savršeno, skoro skroz otraga, na prvi pogodak čak bez suputnika. Sklupčam se preko dva sjedišta u pozu fetusa, spremna za spavanje, jer ako ga ne odradim, mislim si, upropastit ću si prvi uspon koji započinjemo čim stignemo. No bus se usput puni, kako sam uopće mogla pomisliti da ću se provući sama na dva sjedišta, kad su se prije dva tjedna ljudi još pomicali iznad crte Markovog popisa, tako da se još prije izlaska iz Siska razbija moja vizija o čvrstom spavanju. Ljudi su ionako razbuđeni, smiju se i glasno pričaju, neki već jedu, vozač pušta glazbu s Narodnog, no ipak se svuda provlači odjek dogovora o noćnom putovanju, o zadovoljenju osnovne ljudske potrebe, o nedostatnom spavanju, koje većinu ipak žulja, primorava da se nakon kompletnog okupljanja i smještanja grupno nekako smire, svjetla se pogase, a razgovor i muzika utiša. Bez jastučića sam, nemam ga i ne pripada mojoj filozofiji 'light travelinga' koje podrazumijeva što manje stvari, bez obzira na dužinu trajanja putovanja. Bus je star, brekće uz svaku uzbrdicu, nema nikakve dodatne pogodnosti osim tapeciranog sjedišta, preklopne table za jelo i držača nogu, ali na mene njegovo ljuljanje i brundanje djeluje potpuno trankvilizirajuće i već kod Petrinje u nježnom sam snu. Budi me jedino padanje glave, suhoća otvorenih usta i lagana neugoda zbog nepoznate suputnice kojoj sam na drugom masovnijem ukrcavanju ponudila mjesto.  

   Prvi san prekida mi granica, radi čijeg prelaska svi moramo izaći i stajati u dugačkom redu mrzovoljno pocupkujući i prisilno se smiješeći zbog umora i ranojutarnje hladnoće. Iduće stajalište već doživljavam ugodnije, mada se opet moram buditi, jer tu možemo popiti kavu, obaviti wc i pojesti sendvič. Marko redovito misli na potrebe velikog broja putnika, tako da do prvog odredišta stojimo još nekoliko puta, što radi udovoljavanja fiziološkim nuždama, što zbog razgledavanja okolice, protezanja i udisanja zraka. Nakon stajanja na cestovnom vidikovcu uz lijepo vidljiv kanjon rijeke Vrbas koja teče uzduž puta kad god uspijem otvoriti umorne oči, BiH sve više utječe na mene kao razlikovno-usporedni element sa zemljom u kojoj živim. Očekivala sam siromašnu, još uvijek ratom izranjavanu zemlju nerijetko punu nemilih prizora teškog života što graniči sa siromaštvom. Sama sam se opovrgavala pogledom na bujnu, zelenilom i obradivim površinama napučenu zemlju sa živahnim, uređenim gradićima i fasadama brojnijim ruralnim naseljima od onih koja se daju, isto tako u prolazu, vidjeti u Hrvatskoj. Prvi put vidim toliku količinu šiljastih bijelih okomica – minareta i nadgrobnog kamenja lokalnih groblja. Puno je sitne stoke - ovaca i koza, šume, brda, vode, kamenih vrhunaca i marljivih ljudi.

   Sve mi se manje spava, uspjela sam odraditi gotovo punu trećinu Marxove računice, a i sve uže i strmije ceste upozoravaju da je konačno stajanje blizu. Oko 11:15 bus se zaustavlja kod prve znamenitosti koju nam je Marko namijenio pokazati – spomen kuće Dive Grabovčeve u selu Zahum. U Hecegovini, kojoj ovo selo i planina Raduša na koju smo se krenuli penjati, pripada, Diva je Grabovčeva nacionalni simbol i vjerska legenda čiju puninu značenja za narod koji u ovim krajevima obitava, mi tek putem priče možemo naslutiti. Bus parkira uz malo obiteljsko imanje u čijem dvorištu pod stablom odmara grupa ljudi. Nude nas rakijom, kod njih dotačemo svježu vodu i nakon što nas poslika novinar i član društva tamošnjeg planinarskog društva za Prozorski portal, lagana uzbrdica širokom utrtom stazom ugodno nam isteže dugo skvrčene noge. Puno nas je i odmah se izdvajamo u nekoliko zasebnih grupica diktiranih tempom hodanja. Zrak je ugodno topao, nebo poluoblačno s prodorima sunca, a pri pogledu na planinu, jasno su uočljive prostrane krpe snijega. Uspon je postepen i blag, te ostavlja puno mjesta druženju i razgovoru. Jedno od najljepših iznenađenja koja sam imala prilike sresti putem su posvemašnji, krupni otočići encijana, kojeg prvi i zadnji put sretoh već prije 10 godina na Dinari, pri usponu Sinjalu. Jasno se sjećam autentične, indigo plave boje, što djeluje gotovo magično u tim vjetrovitim, prostranim goletima prekrivenim kamenjem i škrtom, suhonjavom travom. To me podsjeti da smo prilično visoko, jer taj plavi cvijetak podnosi samo specifične, visinske uvjete (ispada da smo krenuli s 1070 mnv). Ima tu i drugog, iznimno lijepog cvijeća, žute i intenzivno ružičaste boje sličnog zumbulu, a primjećujem da i vegatacija znatno kasni, jer tek, naročito ispod sniježnih krpa, izviru šafrani i krupan ljubičasti i krem-bijeli kukurijek. Prema planu znam da ćemo se prvi dan penjati kratko, svega nekih dva do tri sata, zbog dugog puta, kasnog dolaska, smještaja i svega što još moramo vidjeti. Saznajem da se uspinjemo stazom pod imenom Fenix, markacije su učestale i uočljive, a napor se počinje gomilati tek pred kraj, prije zadnje velike strmine kada je vrh Raduše naočigled blizu. Prvi stižu oni koji su brzo i krenuli. Tu su svakako Vesna Poljak i Dubravko Knežević koji pomalo usamljenički uzbrdo piče 'ko' ludi' J. Pomalo se svi okupljamo na tjemenu vrha Idovca na 1956 mnv, dok ga gotovo u potpunosti ne okupiramo. Napretek se odmaramo, krijepimo i zadovoljno protežemo na jakom suncu zavjetrine, čekajući i zadnjeg penjača da stupi na vrh. Tako opušteni, brojni i šareni djelujemo kao neka hippy komuna, zalegla prije koncerta. Nakon obaveznog poziranja i uslikavanja, čeka nas spust neoznačenom stazom ususret pogledu na Ramsko jezero, jedno od ovdašnjih ljepota i fenomena. Ponovno se odvajamo po grupicama, trudeći se jedni druge imati na oku, jer Marko nas ne može sve čitavo vrijeme obuzdavati, a i ako je on mogao tjedan dana prije odraditi izvidnicu čitavog puta, onda se i mi valjda možemo potruditi pratiti prirodnu orijentaciju i upute koje nam je dao. Silazak se pokazuje silno napornim za koljena, naročito na dijelu brda koje pruža prvi vizualni doživljaj jezera. Tek kad ga obujmim pogledom, kako zaokuplja čitavu dolinu, obrubljenog malim, raštrkanim naseljima i istočkanog s nekoliko ljupkih, također naseljenih otoka, počinje me zanimati. Saznajem da se radi o akumulacijskom jezeru, umjetno stvorenom za potrebe izgradnje hidroelektrane, čiji se veliki bijeli zid može nazrijeti u udaljenom dijelu prostrte vode. I iako čitavo vrijeme uživamo u pogledu, zastajkujući kako bi se divili i fotografirali mirnu tirkiznu vodu koja sa svakim većim oblakom mijenja nijansu, nemetljivi busenovi suhe trave i oštar nagib koje svladavamo na putu prema dolje, sve se više približavajući jezeru, uskoro nam kroz bol i peckanje u koljenima nameću veću muku nego pri usponu. Zato se veselimo vidikovcu, malom brdu s kojeg se najbolje pruža pogled na jezero, približavajući perspektivu toliko da možemo izbrojiti kuće, crkve i džamije. To je zadnje što pri dnevnom kraju izleta još moramo svladati, nakon što smo dugo, spuštajući se promatrali čitavu okolicu – zemljišne parcele, cestu i bus, što su se pod pristiskom umora činili teško dostižnim i dalekim. Neki čak i odustaju od paše za oči što ga pruža vidikovac, kao zadnji napor, ali i nagrada prije povratka u bus i smještaja u kojem ćemo dva puta prenoćiti.

   Marko nam je dogovorio noćenje u etno-selu Remić Menjik, u blizini mjesta Prozor. Nahvalio nam ga je još za sastanka, 'te sve u drvu, te puno sadržaja', tako da nas ne iznenađuje širok ulaz u prostrano imanje na kojem dominira velika, žuta, moderno, no rustikalno uređena kuća ponad koje se otvara raskošno, u šumu uklopljeno dvorište s 6 drvenih kućica ili bungalova. Raspored kućica prati brdovitu konfiguraciju tla i prirodno se stapa s bujnim zelenilom okolice. Umorni smo i svi što prije želimo znati gdje spavamo, da odložimo stvari, osvježimo se i protegnemo prije večere. Ispada da sam zajedno s Ines, Helenom, Jasminkom i Magdalenom smještena u najviše položenoj kućici, tik uz šumu, s čijeg se prozora pruža idiličan pogled na nekoliko zabijeljenih planinskih vrhova, pa mi se u glavi stvara nekakva paralela između Hercegovine i Švicarske.

   Smještaj je luksuzan. Dvorište Remića sa svojim razbacanim kućicama, uređenim puteljcima, magarcima koji pasu travu, igralištem za djecu, pa čak i kamenom kapelicom, zaista podsjeća na malu repliku alpskog sela. Navikla na planinarske domove i skloništa, na sušte potrebe i oskudicu higijene, osjećam se razmaženo. Užasno se veselim samo krevetu s čistom posteljinom u stvarno ljupkoj sobi obloženoj drvom i namještenom bijelom Ikeinom komodom. Dok cimerice pričaju o tuširanju, pranju i sušenju kose, ne pripuštam si više od uobičajenog standarda. Ipak je ovo planinarenje.

   Silazak na večeru još više pogoduje turističkom nervu koji nisam navikla njegovati. Donji dio velike žute kuće uređen je kao prostrana sala, blagavaonica za veći broj ljudi. Jede se i pije kao u svakom restoranu. Konobari ljubazno kruže, ispituju za narudžbu iz opsežnog menija, usluga je brza, a hrana povoljna, obilna i ukusna. Karlovačko i Ožujsko, za divno čudo, glavna su piva na listi, no kad se malo bolje pogleda 'ikonografija' uređenja interijera, ne ispada zapravo iznenađujuće, jer ovdje je sve posveta hrvatskom narodu, katoličkoj vjeri i Domovini.

   Idući dan ustajemo relativno kasno. Prilagođavamo se doručku koji ulazi u cijenu noćenja, tako da na uspon Vranu krećemo tek oko 8:15. Dugo se vozimo, preko Jablanice i Doljana, a u jednom trenutku truckamo se makadamom, što ne bi bilo neobično da pri tom ne otkrivamo šupljine u busu. Nakon par minuta drndave vožnje autobus se puni prašinom pa smo prisiljeni nakratko izići da se nadišemo, a dim unutra slegne. Nije ispalo loše stupiti van, jer imamo priliku primijetiti zaoštravanje temperature koja je puno niža nego u Remićevom kompleksu. Dan je vedar i obilat suncem, no dugačku ravnu cestu okružuje panorama masivnih planinskih grebena mahom pokrivenih snijegom, s kojih struji svjež, ledenkast zrak. Zapravo se radi o Parku prirode Blidinje, u kojem osim nadovezujućih lanaca stijena i njihovih vrhunaca, što ljepotom mame i oduzimaju dah, dominira još jedno plavo-zelenkasto jezero – Blidinjsko. Iz autobusa se iskrcavamo ispred impozantnog, trokutastog motela Hajdučke vrleti na 1227 mnv, odakle krećemo hodati. Iznad nas uzdižu se tri vrha, od kojih nam Marko prstom ukazuje na jedan govoreći, sve je to Vran, ali mi se penjemo na Veliki, prije nego nas tempo penjanja ponovno raštrka u sitne grupice. Markacije se pojavljuju tamo gdje puteljak od stražnje strane motela završava, a počinje šuma. Najbrže grabe isti oni koji su grabili i Radušom, tako da mi Dubravko i Edita bježe iz videokruga, a odmah su za njima Sandra i Ines, kojima još vidim pozadine. Početak uspona nije za usporediti s onim jučerašnjim. Počinje oštro, popriličnim nagibom, što traje oko pola sata hoda među drvećem, sve do prve zaravni i čistine. Nastavak nije puno drugačiji, osim raščišćavanja vizure, pa pregled prirode i zračnost vidljivih vrhova pomalo smiruju rad srca. S rastom nadmorske visine povećavaju se krpe snijega, a markiran put sve više prepriječava borova klekovina, što dodatno usporava zasoptane hodače. Nakon oštre šumske strmine najbržima se pridružuje još poznatih lica – Jasminka, Ljiljana (HPD „Zrin“), Marijan i Vesna, ali i jedan gost iz Remića, koji je htio zajedno s nama opet malo obići planinskim stazama iz mladosti, čovjek iz Mostara kojeg zovem Bosanac. Visok je, mršav i dugonog, na sebi ima maslinasto -zelene samterice do koljena i vunene dokoljenke, pa podsjeća na sliku planinara s početka 20. stoljeća. Bosanac nas uskoro većinu prestiže koristeći neke vlastite orijentire, prelazi s vrha na vrh zavidnom brzinom, pri tom ne znajući točno njihove nazive. Zove nas da dođemo pogledati spilju, u kojoj, kako kaže, ima snijega čitavo ljeto i gdje su ljudi nekada čuvali maslo da im se ne pokvari. Povedena njegovim domaćim porijeklom i usputnim pričama, pridružujem mu se na, kako mi je rekao, prečici prema našem vrhu, što se pokazuje lošim potezom i u zadnji tren me spašava Jasminka s uzvikom kud sam to krenula. Taman prije korita koje dijeli posljednju naglu strminu prije Velikog Vrana, čega mi zapravo čitavo vrijeme uopće nismo svjesni, jer ne nalazimo nastavak posljednjoj viđenoj markaciji, već nas se dio nastavlja penjati u potrazi za oznakom, umjesto da se spustimo, gubimo se s pitanjem kamo dalje?! Dio ekipe nesiguran u nastavak markacijama neoznačenog puta kojim se nastavlja uspon, ostaje čekati Markovo vodstvo, dok se nas nekoliko uporno uspinje uvjereno da je to jedini mogući put. Pri tom kao cilj vidimo zabijeljen osunčan vrh koji se čini baš kao onaj pravi, mogući, gdje ćemo se uskoro slikati, jesti i odmarati. Dio uspona prati nas i Bosanac, no on kao i par puta prije, nekamo skreće, ponovno se pojavljujući više ili niže. Njegovu brzinu kretanja djelomično pripisujem činjenici što nema nikakvog tereta, čak ni bocu s vodom. Već pri samom sniježnom vrhu na kojem Dubravko već stoji, a Edita je par metara ispod, Ines i ja što ih pratimo, odozgo gledamo sve veću grupu mudrih penjača koji čekaju da im vođa jasno ukaže na ispravan smjer. Udaljeni smo, ne čujemo o čemu govore, no uskoro primjećujemo kako nam mašu da se spustimo, jer smo zalutali. Smijemo se, okupljeni u četvero, sami sebi, jer ispada da na gotovo svakom izletu, svatko na svoj način izgubi pojam o orijentaciji. Samo meni i Ines u kombinaciji, ovo je već treći izgubljen put :). Brzo ih sustižemo, svega smo 10 minuta u zaostatku i onako još zagrijani uspijevamo prestići predvodnicu grupe koja je već odmaknula pravim usponom. Od tamo, na Vranu smo brzo, stišćemo gas i trpimo posljednje minute trosatnog ili četverosatnog uspona (ovisno o brzini penjanja i pogotku pravog vrha). Ponosni smo na izdizanje iznad 2000 m, na ispenjan Veliki Vran (2076 mnv) s kojeg se mogu zadivljeno promatrati brojne bosanske planine od kojih je najbliža i najimpozantnija prošarano-bijela Čvrsnica. Oči rado odmaramo i na prirodnom fenomenu Blidinjskog jezera, koje se razlijeva jednim dijelu prostrane nizine. S te visine jasno gledamo vrh na koji smo se slučajno krenuli penjati, dok nam Marko objašnjava kako se radi o putu na Mali Vran do kojeg istim smjerom vodi prekrasan bijeli hrpt. Žalimo što je kasno, već oko 2 popodne, jer da smo krenuli u vrijeme uobičajeno za početak dnevnog penjanja, možda bi ga mogli i obići. U šali krivimo luksuzni smještaj kod Remića, raskošne večere i doručke, koje su u stanju brzo 'pokvariti' standardne navike svakog pravog planinara.

   Nakon dužeg odmora, ali i prijetećih oblaka iz čijih udaljenih trbuha s nelagdom promatramo sivu zavjesu kiše, ponovno krećemo neoznačenim putem dolje. Ovaj put, u blizini je orijentacijski nadmoćan el-presidente, pa se prepuštamo čak i radostima sanjakanja na guzici i skijanja na gojzericama. Mučno postaje tek pri silasku u šumu, kad nam je cilj u obliku motela opet vidljiv, no prilično udaljen. Šuma nas guta u grupicama po dvoje ili troje što se stalno mijenjaju i isprepleću, ovisno o nagađanju lakše staze silaska. Motel u svojoj raskošnosti i turističkoj prepoznatljivosti nudi okrijepu, odmor i druženje prije povratka u Remiće. A tamo – nešto kao završna ili oproštajna večer, kruna čitavog izleta. Peru se kose, naručuju večere, ispijaju boce koje nisu planirane. Jedini kamen spoticanja potpunom opuštanju i pretakanju večere u standardni tulum je domaćinska tvrdokornost po pitanju glazbe. Čak ni 2,3 travarice na račun kuće nisu me uvjerile da ostanem nakon Thompsona i Mate Bulića (to je ono što sam uspjela prepoznati). Na Jasminkino navlačenje, otplesala sam jedno kolo i ne videći se više među onim rijetkima ostalim za dugačkim stolovima, odlazim zadovoljna svojom odlukom na spavanje. Kreveti, kao i čitav prostor, izuzetno su udobni i brzo tonem u ugodno nadoknađivanje manjka sna uzrokovanog višegodišnjim dijeljenjem ležaja s malim djetetom. Budi me tek Jasminkin dolazak oko 4 ujutro, dok mi prazno Magdalenino mjesto zadaje blagu brigu sve do jutra.

   Taman otprilike kad mi alarm s mobitela signalizira ustajanje, u drvenom potkrovlju pojavljuje se Magdalena, svježa poput jutarnje rose. Nije samo meni zanimljiva, u mislima ju sve 'optužujemo' za noć provedenu s nekim zgodnim lokalcem, dok nam ona hladnokrvno, na naša zaobilazna pitanja objašnjava da tek nakon što smo otišle postaje zanimljivo. Ljudi se napokon do kraja opuštaju i kad im domaćini škrto izlaze u susret s tek dvije ili tri kratke rokerice, pjevaju i plešu na bilo što, sve do jutra. To nam potvrđuje i Jasminka, uz silno mahanje rukama, jer predvodnik kao i inače, u ludoj hercegovačkoj noći gubi glas. Heleni, Ines i meni na to dođe pomalo žao, jer ispale smo iz ekipe koja je večeru produžila na kavu i doručak, bez posebnih znakova malaksalosti, osim pomalo mutnih očiju i prečestog smijuljenja.

   Opraštamo se rado od Remića, jer uz već željeni povratak kući, čeka nas još turističkog sadržaja. Posjećujemo franjevački samostan Rama –Šćit u kojem nas dočekuje impozantno kultivirana okolica nekoliko franjevačkih ustanova i fratar navikao primati turiste u svakoj prilici. U dvdesetminutnom obraćanju pojašnjava nam povijest i ulogu samostana, s naglaskom na potrebe i stradanja hrvatskog naroda u jednoj multikonfesionalnoj zajednici poput BiH. Tamo saznajem i zanimljivu činjenicu kako je velik dio stanovništa ramskog kraja na neki način protjeraran sredinom 60-tih iz svoje prekrasne, plodne doline, kako bi se omogućila izgradnja hidroelektrane, čega je jezero lijep, ali i nemili podsjetnik na tešku povijest ove sredine. Javlja se i Pavica, jedna od izletnika, koja nije i planinarka, već je kao prijateljica Markove mame spojila naš izlet s posjetom kraju koji nije striktno rodan, jer je došla na svijet 3 godine nakon 'prisilnog' preseljenja njezinih roditelja iz Rame u Petrinju, ali eto, pobuđuje naslijeđene gorke uspomene.

   Nakon obilazne ture samostana i posjeta njihovom muzeju, napretek se odmaramo uz idilu obale jezera i umjetničke skulpture iz fundusa samostanskog parka, prije nego krenemo na dugu vožnju prema zadnjem izletničkom stajalištu – gradu Jajcu. Moja ugodna, mirna i staložena suputnica, upravo je Markova mama i svaki put kad stojimo radi wc-a i protezanja nogu, govorim curama kako žena sigurno misli da sa mnom nešto nije u redu, kako patim od nekog poremećaja, jer svaki put kad sjednem u taj bus, duboko spavam kao omamljena, povremeno se trzajući, koliko god prije već spavala, tako da ispada čudno kako se već nisam, nakon toliko sati knjavanja, dubinski odmorila.

   Jajce - grad smiješnog imena, za koji kažu da u vrijeme bivše Jugoslavije jedini nije smio nositi posvojni pridjev nečeg Titovog - veliko mi je ugodno iznenađenje. Nalazi se u kotlini brdovitog kraja, tako da se iznutra čitav proteže uvis, po katovima, dok osim Muzeja zasjedanja AVNOJ-a, u centu baštini jedno puno značajnije obilježje – veliki biserno-zeleni slap, čijem približavanju svjedočim iznimnom dahu prirodne izvornosti i svježine.

   Kratkom šetnjom i ručkom u Jajcu završava naš trodnevni, predpraznični izlet ususret danu odmora, 1. maju. Napokon naspavana, promatrajući oranice, kuće i zelenilo obasjano narančastom patinom zalaska, kako se iz jedne zemlje gotovo neprimjetno pretače u drugu, zaključujem da idealnije nije moglo proći.

   I stvarno sam se odmorila. Ovo je jedan od rijetkih izleta na kojem mi je čak i to uspjelo.

Tekst: Petra Sigur

Fotografije: Marko Kotaranin


Početna stranica

Kontakti

HPD SISAK

Ivana Meštrovića 32

44000 Sisak

HRVATSKA

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.