HPD Sisak

Šapat s planine (Ararat, Turska)

003 duga vožnja kaldrmom do sela Elli od kuda očinje uspon

Jednog vrućeg lipanjskog dana 2018. godine u inboxu mi je osvanula poruka koja me je naročito obradovala. Moj prijatelj, lokalni planinski vodič s Ararata, javio mi je da je potvrđeno kako će Turska vlada ponovo dopustiti uspone na vrh od 18.07.2018.godine.

Čim sam primila radosnu vijest, počela sam logistički pripremati ekspediciju na ovu mitsku planinu za iduću, 2019. godinu.

Sam vrh Ararata nalazi se u istočnoj Turskoj, u vojnoj zoni na tromeđi Turske, Irana i Armenije. Ovo područje bogato poviješću i izvorištima drevnih kultura, u stalnom je vrtlogu konflikata. Do prije stotinjak godina Ararat se nalazio u Armeniji. Štoviše, Armencima je i dandanas sveta planina. U vihoru Prvog svjetskog rata, Osmansko carstvo osvojilo je teritorije zapadne Armenije, tj. sadašnje istočne Turske, i u genocidu pobilo većinu tamošnjeg Armenskog stanovništva. Današnja granica između Turske i Armenije ulazi od vrha Ararata 30 kilometara duboko u armenski teritorij, i zatvorena je već nekoliko desetljeća. Danas u ovim predjelima na području sadašnje istočne Turske većinsko stanovništvo čine Kurdi. Posljednjih desetljeća njihove frakcije gerilski se opiru turskim vlastima, što je razlog učestalim zabranama uspona na vrh. Govori se da je u posljednjih nekoliko desetljeća u ovom području izginulo oko 38000 ljudi, o čijim smrtima mediji ne izvještavaju. No vlada je svjesna koliko ovdašnje stanovništvo ovisi o prihodu od stranih penjača, pa je ipak ponovo dopustila uspone na vrh. Jer ako nema stranih penjača, pastiri nemaju kome prodati sir, hoteli su zatvoreni, restorani prazni, a vodiči bez posla.

Godinu dana kasnije sletjeli smo u Igdir na istoku Turske. Na aerodromu nas je dočekao naš lokalni vodič, i odvezao u hotel u Dogubayazidu. Kad smo se smjestili po sobama, pregledao je svu našu opremu da provjeri da li svi imamo sve neophodno za siguran uspon. Ostatak dana proveli smo na terasi hotela s pogledom na Ararat u oblacima. I odmah tog prvog dana naše velike avanture, znala sam da je ova grupa ljudi doista posebna. Jer umjesto da sjede za stolovima, svi su svoje stolce usmjerili prema mitskom vrhu, pa je terasa poprimila karakteristike kazališta čija publika bez daha promatra intenzitet drame zalaska sunca na Araratu.

Idućeg jutra nakon duge vožnje kaldrmom stigli smo do kurdskog sela Elli na 2200 m/nv, od kuda je započeo naš uspon. Na obroncima planine žive uglavnom Kurdi. Usponi stranih penjača kojima pružaju logistiku od transporta opreme konjima, do postavljanja šatora u kampovima, opskrbe i kuhanja hrane, za ove ljude znače egzistenciju. Oni imaju svoju posebnu hijerarhiju zaprimanja i obavljanja poslova, što s njima najbolje rješavaju lokalni planinski vodiči. Opstanak na planini bez pomoći ovih ljudi gotovo da je nemoguć.

Uspon do prvog baznog kampa na 3200 m/nv bio je lagani višesatni treking. Radi aklimatizacije na visinu kretali smo se polako i imali dosta vremena za upijanje nestvarnih krajolika rascvalih pašnjaka prošaranih ogromnim blokovima crne okamenjene lave. Tijekom uspona i svi se u grupi uz zajednička slikanja i šale bolje upoznajemo. Osim nas tri siščanke (Edita Ciglenečki, Jasminka Malnar i Davorka Šipuš,), s nama su i Dubravka Mihaljević, Majda Rončević i Helena Tudik iz Osijeka, Jadranko Jagodić i Ivona Šavor iz Karlovca, Dražen Hržić, Željko Petrak, Milan Poropat i Zlatko Tkalec iz Rijeke i Enes Korlat iz Kranja. Našoj grupi na usponu su se pridružili i Bjorg Fossum iz Norveške, Miriam Stegemann iz Njemačke, te Čeh Stepanek i Osman Taviloglu iz Amerike. Putem, uz kozje staze kojima se uspinjemo, naš kuhar ubire divlji origano i drugo začinsko bilje. Po dolasku u kamp i postavljanju šatora, radi što bolje aklimatizacije popeli smo se još par stotina metara, pa se spustili natrag u kamp. Taman na vrijeme da nas pozovu u veliki šator na okrijepu. Na dugačkom stolu uz obilje grickalica, poslužen je ovčji sir, crne masline, paradajzi i krastavci, lubenice, dinje, trešnje, svježe datulje. Ostali smo zatečeni izobiljem raznovrsnosti ponuđenih delicija. Kao da su švedski stol iz nekog prvoklasnog hotela premjestili pod veliki bijeli šator. I dok uživamo u isprobavanju svega ponuđenog, kuhar nam u zdjelicama poslužuje svježe skuhanu juhu koja miriše na začinsko bilje, netom ubrano putem do kampa. Večer je nakon malo kiše prohladna pa topla juha i grije i krijepi. Tek nakon juhe došla je na red i prava večera: piletina u saftu, riža, salate... svi jednoglasno zaključujemo da nitko od nas nikad prije niti na jednoj ekspediciji nije ovako dobro jeo.

Sa zalaskom sunca rijedak planinski zrak dobiva na oštrini, pa se svi povlačimo u šatore. Kako se spušta noć, njištanje ždrebaca zamire. Potpuno obučena, s vunenom kapom na glavi, umotana u flis i debelu vreću slušam zvukove noći, osluškujem planinu.

Prije 50 milijuna godina područje današnje planine, ali i čitave pokrajine Istočne Anatolije u kojoj se Ararat nalazi, prekrivao je drevni ocean Tetis. Nakon sudara Arapske tektonske ploče s Laureazijom, tadašnjim gigantskim kontinentom, taj je cijeli ocean uslijed kolizije nestao, a uzdiglo se novonastalo kopno današnje Anatolske visoravni. Ovaj proces odvijao se uz mnogostruka propadanja i preklapanja tla, što je stvorilo mnogobrojne lokalne udoline. U Anatoliji je vulkanska aktivnost započela prije desetak milijuna godina, a njen vrhunac bio je prije 6 – 3 milijuna godina, do kada je čitavo područje Anatolske visoravni postalo prekriveno vulkanima. U tom razdoblju počelo je i formiranje stratovulkana Ararata, najvećeg, sada uspavanog vulkana u regiji, čiji se masiv prostire na 1100 km2. Iako ima više eruptivnih otvora, planinom dominiraju krateri Malog Ararata 3896 m/nv i Velikog Ararata 5137 m/nv, koji je i cilj naše ekspedicije i na čijim obroncima prekrivenim lavom polako tonemo u san. Računa se da je krater Velikog Ararata procesima taloženja fisurnih erupcija i istjecanja lave oblikovan prije 3,5 milijuna godina. Posljednja erupcija na ovom divovskom vulkanu bila je 02.07.1840. godine.

Nekoliko stihova u Knjizi postanka o tome kako se Noina arka nakon Velikog potopa nasukala na Araratu, stoljećima ovu planinu obavija velom misterije. Teorija ima bezbroj. Štoviše, perzijski naziv za planinu, Kūh-e Nūḥ, znači doslovno Noina planina. Gledajući iz šire perspektive, ime Ararat grčka je izvedenica hebrejske riječi koja je označavala čitavu pokrajinu na predjelu današnje Armenije, pa se zagovornici i protivnici teorije o Noinoj arci prepiru oko točnog područja gdje se Arka nasukala. Malo ispod vrha Velikog Ararata postoji anomalija vidljiva ispod ledenjačke kape na snimkama koje je iz zrakoplova sredinom prošlog stoljeća napravila CIA. Iz zraka ova anomalija izgleda kao neki veliki predmet koji je zarobljen u vječnom ledu.

Nastojim ne razmišljati. Nastojim spojiti svoje disanje s disanjem ove mistične planine, ali nebo je posuto s previše zvijezda. Previše pitanja navire u misli.

Pred svitanje snježni vrh usnulog vulkana pozdravlja nas i mami. Drugi dan uspona predviđen je za aklimatizaciju. Nakon šarolikog doručka uz opojni miris kave, vesela ekipa krenula je do drugog baznog kampa, smještenog pod granicom vječnog snijega na 4200 m/nv. Naš vodič vodi nas polako, jer tijelu treba vremena da se prilagodi sve manjem postotku kisika u zraku. Srećom, visinu svi dobro podnosimo. Krajolik postaje sve suroviji, biljke su rjeđe, a gromade odvaljene lave sve su veće. Dok odmaramo i jedemo u gornjem kampu, članovi jedne ruske ekspedicije gledaju nas iznenađeno. Nisu navikli vidjeti da u jednoj alpinističkoj ekspediciji ima više ženskih članova nego muških. I naš vodič se smijulji, i komentira da smo doista posebna grupa. A jedino što naši dečki imaju za dodati, je da im je milo penjati s toliko žena. Naravno da se ništa drugo niti ne usude reći, mi curke ipak smo u većini. Spustivši se natrag u prvi kamp, nakon gozbe u velikom bijelom šatoru, sa zalaskom sunca povukli smo se u svoje šatore na spavanje.

U jutro trećeg dana ekspedicije raspremili smo šatore, spakirali opremu i sa svim stvarima ponovo se popeli do drugog baznog kampa. Taman kad su svi šatori bili razapeti, nastala je oluja u kojoj se nebo spojilo sa zemljom. Nevrijeme je počelo s jakim vjetrom i krupnom solikom. Uskoro su komadi leda veličine oraha padali praćeni orkanskim zapusima vjetra. Preko sat vremena led je padao tolikom silinom da je radi udaraca bilo opasno izviriti iz šatora. U nekoliko navrata dok su zapusi navaljivali jačinom uragana bila sam uvjerena kako ću skupa sa šatorom odletjeti u ponor. No mali šatori su izdržali, za razliku od naše omiljene bijele kantine, velikog šatora čije dijelove je oluja pohabala. Vodič je na brzinu zakrpao rastrgane komade, da nam pruže koliko toliko zaštite. Nakon rane večere povukli smo se na počinak pred uspon na vrh.

Oluja je rasčistila nebo. Čistim napadale ledene kugle oko ulaza u šator, da se mogu zavući unutra. Oluja je rasčistila misli. Orkanski udari vjetra vratili su me u sadašnji trenutak. Udarci leda usidrili su me u ovdje i sad. Sva pitanja koja su se rojila u mislima, vjetar je pomeo u bezdan. Mentalni obrasci nametnutih identifikacija i vjerovanja, rastrgani vjetrom poput bijelog šatora, daju prostora Životu. Tišina nakon oluje svijest je uvela u bivanje, potpunu prisutnost u trenutku onkraj Vremena. Sve naučeno umom rasklimano je nestalo negdje izvan trenutka. Tišina nakon oluje pušta Životu da čuje samog sebe. Život unutar mene osluškuje šapat Života u planini. Propitujem planinu o Noinoj arci. Planina mi šapuće da to nije bitno. 'Kako nije bitno?', propitujem planinu, 'vjernici zaslužuju istinu'. Smiješeći se planina mi šapuće kako, bez obzira kojoj religiji pripadali, vjernici nikad ne spoznaju istinu. 'Jer biti vjernik, vjerovati,' šapuće planina, 'znači mentalno se poistovjetiti s tuđim duhovnim iskustvom koje osobno nije proživljeno. A ako slijediš drugog, umjesto da ideš svojim putem, što će ti to donijeti?', pita me planina, 'ako nekog drugog gledaš kako jede, hoće li to tvoj želudac ispuniti hranom?' 'Neće!', huji vjetar. 'Neće!', odjekuje tišina. 'Neće!', pulsira Život u planini. Život ne sudi. Strpljivo čeka da vjetrovi i oluje rastrgaju molitve. Mirno čeka buđenje. Buđenje, koje počinje u trenutku kad osjetimo zahvalnost... Zahvalnost za sva proživljena iskustva. Tišina nakon oluje vraća mir.

U 2 sata ujutro izlazim iz šatora. Na čistom nebu ogroman je narančasti mjesec. Izgleda mi tako blizu. Okupljamo se za početak završnog uspona. Palimo naglavne lampe, točimo čaj u termosice i krećemo strmom cik-cak stazom prema vrhu. Uskoro smo se popeli u oblak. Kako dobivamo na visini vjetar postaje sve jači. Pred zoru već lagano promrzli, jedva čekamo izlazak sunca, da se malo ugrijemo. No zora se razdanila u sivilo. Nema sunca. Na temperaturi od -7C vjetar koji puše 70 km/h pruža puno jači osjet hladnoće. Oblak je sve gušći i vidljivost je svega par metara. Došli smo do ledenjaka. Vodič stoji i razmišlja, dvoumi se. 'Ovo nisu uvjeti za uspon', govori mi, 'vrijeme je jako loše'. Gledam ga i šutim. S licem pokeraša, ne želeći mu nametati nikakve sugestije, odluku prepuštam njemu. Gledam njegovu unutarnju borbu. Jasno mu je da smo svi došli s ciljem da se uspnemo do vrha. Jasno mu je koliko je svakog od nas koštala priprema da bi došli do trenutka u kome se sad nalazimo. A kao iskusan vodič, sigurnost grupe ipak mora staviti prije svega. 'OK, stavljajte dereze', odlučio je uvjerivši se da se svi osjećamo dobro. Korak po korak. Po hladnoći i vjetru, ne misli se koliko još. Noga ide pred nogu. Polako. Uporno. Nakon sveukupno šest sati hoda, našli smo se na vrhu. Sunce se stidljivo počelo probijati kroz oblak, ali vjetar je bio toliko jak, da smo se nakon brzinskog slikanja svi sjurili dolje. Spuštamo se, raste temperatura, raste postotak kisika u zraku, i tek sad imamo snage radovati se uspješnom usponu. Svi smo dobro. Raspremamo gornji kamp i spuštamo se do prvog baznog kampa, provesti još jednu noć na padinama moćnog Ararata.

Po svitanju, zamirisala je posljednja kava na planini. Spuštajući se dolje u civilizaciju, slušam moje iz grupe kako pričaju o religijama, i njihovim institucijama koje su kroz tisućljeća pljačkale, ubijale, sijale mržnju. U ime nekakvog boga, huškale ljude jedne na druge, gušeći u njima i zadnji atom duhovnosti. Prisjećam se oluje pred završni uspon i mojih vlastititih doživljaja stvarnosti. Šutim i smješkam se. Svatko od nas sam za sebe, svojim vlastitim srcem, u planini sluša pjesmu Života.

Po povratku u civilizaciju vodič nam je ponudio vožnju okolicom, i mi radosno pristajemo. U vožnji nam se pridružio i njegov osmogodišnji sin Eufrat, željan svog oca kojeg nije vidio nekoliko dana. Eufrat ima i sestru Tigris. Kad ne vodi ekspedicije na Ararat, uglavnom zimi, naš se vodič profesionalno bavi lovom. U lov dolaze stranci iz cijelog svijeta, i njegovo znanje engleskog jezika pomaže mu da ih vodi i tako prehranjuje obitelj. Objašnjava da se kod njih životinje ne ubijaju radi sporta i trofeja. Love se isključivo životinje koje su hrana, uglavnom ptice kojih ima mnogo na obližnjem jezeru. Teško mu je kad radi posla izbiva od obitelji na dulje vrijeme, ali radeći tako, može sinu plaćati privatnu školu. Težak je to kruh, ali ne žali se jer djeci želi objezbjediti lakši život.

Nakon nekoliko minuta vožnje van Dogubayazida skrećemo na kaldrmu koja se proteže uz Iransku granicu i dio je izvornog puta svile. Prolazimo kraj nastambi armenske zajednice, to jest onog što je od njih ostalo nakon genocida armenskog stanovništva tijekom prvog svjetskog rata. Očigledno je da žive siromašno i u vrlo teškim uvjetima. Obišli smo Išak Pašinu palaču, smještenu na litici iznad Dogubayazida i lokaciju s navodnom iskopinom Noine arke u Durupinaru, tek 3 kilometra od iranske granice. Na prilazu do iskopine izgrađen je mali muzej o Noinoj arci s nekoliko artefakta koji navodno pripadaju Arci. Vjerski oltar unutar muzeja, s više ikona svetaca nego iskopanih artefakta, baca velo sumnje na cijelu priču, koja je više nego očigledno nategnuta. Iza muzeja je pogled na nešto što doista oblikom podsjeća na brod. Ova kamena konstrukcija sredinom prošlog stoljeća postala je vidljiva nakon jakih kiša u kombinaciji s tri potresa. Lokalno stanovništvo i kreacionisti tvrde da je to okamenjeno drvo Noine arke, uz teoriju da je arka prvo udarila o kopno na tom mjestu i tu se nasukala, a da je potom voda dio polomljenih ostataka odbacila na Veliki Ararat. Debate znanstvenika i kreacionista o tome da li je to prirodna formacija ili dio okamenjene barke od tada ne prestaju. Turske vlasti zabranile su daljnja iskapanja na lokalitetu, potpirivši dodatno misteriju. Naš vodič je nekim entuzijastima u potrazi za Arkom pružao logističku podršku. Nitko od njih nije ništa pronašao, a jedan je i nestao u planini. Priča nam da uskoro počinje raditi s jednim američkim arheologom armenskog porijekla, s kojim će pokušati odgonetnuti anomaliju pod ledenjakom na Velikom Araratu. I unatoč starom armenskom vjerovanju da Arka pod ledenjacima Ararata nikad ne smije biti pronađena, ja mu želim još puno godina misterije i posla na iskopinama, da prehrani obitelj i školuje Tigris i Eufrat.

A mi, slušatelji šapata planine, rastajemo se od naših sudrugova iz Amerike, Njemačke, Češke i Norveške, i dok pakiramo stvari za povratak kući, jasno nam je kako nas je ovih nezaboravnih tjedan dana povezalo u jednu malu obitelj pred kojom tek stoje daljnje transformacije zajedničkih snova u zbilju.

Tekst: Edita Ciglenečki

Fotografije: Edita Ciglenečki, Jasminka Malnar, Željko Petrak, Davorka Šipuš

Fotografije možete pogledati u galeriji fotografija :)



Početna stranica

Kontakti

HPD SISAK

Ivana Meštrovića 32

44000 Sisak

HRVATSKA

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.