HPD Sisak

Dvodnevni potezi s Velikog Rujna

03 IMG 20200919 124350

Sve ono što ljetos na trodnevnom prehodavanju od srednjeg do južnog Velebita zbog zadane satnice i tempa nisam stigla proći, odnosno, ispenjati, a svakako je vrijedilo, imala sam priliku predzadnji vikend devetog mjeseca.

Dakle na putu od Tatekovog skloništa na Stapu do Velikog Rujna prolazi se kraj tri planinarske 'senzacije': Stapine, Kamene galerije i Bojinog kuka ili Bojinca. Grandiozan, glatko zaobljen kamen Stapine ispriječen je na samoj stazi, stoga sam ga obišla, doticala, očarala se njegovom nezaobilaznom falusoidnošću, toliko je poseban da zauzima središnji motiv moje profilne pozadine :), mada po strani smješten.

No u Kamenu galeriju, koja je vrlo blizu i odmah potom slijedi, da bi ju se obišlo treba s duge rute prema Rujnu skrenuti, zaći i u kružnom obilasku provlačiti se oko sat vremena kroz najneobičnije figuracije kamena oblikovane prirodnim silama, koje si tada radi stizanja do izlaska iz Paklenice nismo mogli priuštiti. Slične kamene obličine postoje na Samarskim i Bijelim stijenama ili stazi Malog princa i specifične su po tome što svaka ima dodijeljen prilično odgovarajući naziv koji se boljim zagledanjem odmah potvrđuje i na neki način spoznaje. Za Bojinac je također potrebno odvojiti vrijeme. Skrenuti s ravne udubine Rujna kojom se do cilja s kapelicom hoda satima i, naravno, uspentrati ga.

Prvi dan smo napale Bojinac (1110 mnv), jedan od viših kukova ili izbočenih kostiju kamena na leđima velikog, šumom obraslog brda. Startale smo ga penjati s parkirališta gdje završava asfaltirana cesta kojom se penje iz centra Starigrada, a u makadamskom nastavku vodi skroz do možda najveće velebitske visoravni, Velikog Rujna (oko 900 mnv).

Imale smo sreću s vremenom, jer je prvih par sati uspona Sunce prekrivala vatasta plahta oblaka, pa smo tek kad se razmaknula, a to je bilo skoro pred osvajanje vrha, osjetile gorenje standardne planinske vatre po našim kožama. Večer ranije, spremajući ruksak za izlet, na kontinentu je nakon dugog niza babljeljetnih dana naglo zahladilo, tako da sam sa spuštanjem noći doma čak i založila, gurajući s uma ideju kako bi za svaki slučaj bilo dobro ponijeti kratke hlače i badić sa sobom sutra. Čim smo sišle s autoceste i otvorile prozor u prolasku Starigradom, zapahnuo nas je topao mediteranski zrak, na čiji su me osjet dugačke prilijepljene tajice momentalno počele žuljati. I tu mi se posrećilo. Od totalne neugode spasila me kolegica Jasminka, prepustivši mi svoje hlačice, dok je ona pola Velebita prehodala u gaćama od pidžame, hvala joj.

Poput svih kukova i Bojinac je oko samog kraja malčice zeznut ili interesantan, jer se na dijelovima čak i uz pomoć sajle ispenjava glatka i strma razlomljena kamena ploha među čijim komadima na mjestima postoje rupčage bezdana. Pogled mu je zavidan, otvoren, otkriva čitavu veličinu Rujna, more sa srednjejadranskim otocima i vidljivost širine samog Velebita, jer ja naš najveći planinski masiv ne samo dugačak, već i širok do 30 kilometara.

Idući dan autom smo se popele skroz do Rujna na kojem, nažalost, nismo uspjele pronaći smještaj, no usput smo, eto, povezle jednog njegovog prastanovnika na putu od Starigrada na moru, od kojeg smo onda truckajući se ponešto i doznale o strukturi stanovništva tog gradića, od čega žive i kako ga uglavnom nastanjuju ljudi spušteni s Velebita, odnosno, iz njegovih zapuštenih sela.

Većinu puta hodajući kroz beskraj Rujna za čijeg se prelaza čini nemogućim zaobići valjanu rutu, gledali smo krajnji cilj, Stapinu, no u predjelu kamenih kućica ili pastirskih stanova, ometene psima koji su nas lavežom i tjelesnim približavanjem strateški udaljavali od svog stada, zagubili smo željeni trag i nesvjesno zapratili drugi put koji je vodio kroz šumu. Nakon otkrića da smo zalutale i pokušajima prečanja i pronalaženja 'prave staze' izgubile smo vrijeme te Kamenoj galeriji prišle s druge strane, što nam nije ostavljalo dovoljno Sunca da prije povratka na početak Rujna stupimo i do famozne Stapine, na koju smo kroz drveće u daljini pomalo razočarano virkale.

No čim smo zašle u zapetljan ples među čarobnim kamenim figurama, na prvotni plan smo zaboravile. Raspoloženje smo si nakon mrvicu dramatičnog lutanja drastično popravile, a blagu je ljutnju i nervozu zamijenilo uzbuđenje koje su iz nas izvlačile male adrenalinske bombice prouzročene i opet zavrzlamastim penjuckanjem.

Kao i na svakom povratku, isti se put pod nogama produžava, a na beskraju Rujna, osjetu 'hoće li tome više kraj', prikrpava se nova dimenzija. Monotoniju završnog štrapaca već istrošenih planinara ipak uvijek spasi zadivljujuć pogled, neka životinja ili biljka. A tamo barem ima konja, kobila, krava i ogromnih bikova sjajne dlake koji muču opako, pasući i premještajući se potpuno slobodno.

U ovo doba, uz drenak i šipak, obilno je rodna i divlja kupina. Usput smo obirale zapetljane grmove načičkane sjajnim, crnim bobama do prežderavanja, pa sam zaključila da bi i bez ičega tamo komotno živjela od stoke i prirodnih plodova.

Tekst i fotografije: Petra Sigur


Početna stranica

Kontakti

HPD SISAK

Ivana Meštrovića 32

44000 Sisak

HRVATSKA

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.