BILI   SMO  NA  MORU

                            KRSTARENJE JADRANSKIM OTOCIMA                                                                

                                         21.09. DO 28.09.2008.

             Za drugu polovicu rujna strašno je hladno. Najugodnije je uz topli kamin i kakvu tihu glazbu. A mi  krećemo na putovanje Jadranom. Odmah pomislim na buru koja prodire do kostiju, a što će tek raditi s našim brodom? Makarska gori, zatvorena je autocesta od Sv. Roka do Maslenice zbog orkanske bure. Da li  uopće  ponijeti odjeću za ljeto? Torbe se pune , od toplih majica do kupaćih kostima. A da odustanemo? 

   1. dan 

            Družina iz HPD Sisak kreće  21.09.2008. u 4,30 sati, ponovno sa slovenskim autobusom. Ugodna vožnja, svatko ima po 2 mjesta, pa ugodno drijemamo. Prilazimo moru, a ono,  SUNCE! Nema bure! Stižemo u Rogoznicu obasjanu suncem, uz srdačne pozdrave s mladim kapetanom Antom i njegovom novom posadom, kuharom Vladom iz Vukovara, skiperom Damirom iz Splita i konobarom Alenom iz Duge Rese.

Nakon podjele kabina „iz šešira“, ugodno se smještamo i ubrzo krećemo put Trogira. Promjena plana je uslijedila zbog požara kod Makarske. Piće dobrodošlice, bistra juha i odresci u umaku s rižom, pa tko bi se požalio.

Ulazimo u prekrasan stari grad Trogir, sa starim zidinama tvrđave Kamerlengo. Sve je još puno jahti, a ima i mega jahti u koje bi rado zavirila. Tko li je u njima? Grad je pun ukusno uređenih kafića i restorana. Na prostranoj rivi moderne klupe u obliku produženog „S“. Odlazimo na gradske zidine odakle se pruža prekrasan pogled na cijeli grad i otok Čiovo.

Dio kaštela Kamerlengo, poligonalna kula podignuta u XIV stoljeću,  nosi naziv Kula od Veriga prema lancima koji su nekada bili razapeti u moru, od kule do Čiova, i tako su zatvarali ulaz u luku. U XV stoljeću oko kule se gradi kaštel koji dobiva ime po kamerlengu časnoj dužnosti blagajnika iz Venecije koji je vladao gradom. Unutrašnjost kaštela je bila organizirana poput grada u malom, imao je stambene prostorije za kaštelana i kamerlenga, zgrade za posadu, dvorište, bunar i kapelicu.

Obilazimo crkve, a odlazimo i  na misu u crkvu Sv. Nikole, malo je drugačija od naše kontinentalne. Poslije večere pogledali smo poznatu trogirsku katedralu, no dosta je zapuštena

  2. dan

            Ujutro rano, dok još spavamo, kapetan kreće put Omiša. 16-tero hrabrih planinara odlučilo se za rafting na Cetini. Čim je brod pristao kreću u avanturu. Naša mala grupica potražila je najprije VELIKU KAVU. Ulazimo u jedan lokal i tražimo produženu kavu. A vlasnik kaže „pa ovoje konoba“ nema aparata, ali možete dobiti tursku kavu. Donosi nam pravu kavu u loncu, pa se sami poslužujemo. To je ono pravo. Već pri obilasku starog grada Omiša vrbuju nas za vožnju Cetinom. Malo se pogađamo za cijenu, pa onda  odlazimo na vožnju donjim dijelom Cetine.  Vratit ćemo se do 13 sati. Prekrasna zelena voda, šaš i klisure.  Poneka patka ili labud lijeno se sklanjaju ispred broda. Ima tu puno čamaca, svi se pozdravljamo. Dolazimo do Radmanovih mlinica. Taman na vrijeme da snimim pripremu peke za naše raftingaše. Izgleda jako primamljivo. No, nas čeka ručak na brodu, i moramo se vratiti. Negdje na sredini puta naš je čamac otkazao. Mir. Odjednom dolazi 8 čamaca koji se kreću nizvodno i „otpuhuju“ nas u šaš.. Osim nas u čamcu su dva strana para,  na licima im panika i zabrinutost. Naši dečki, Rifet i Željko počinju zafrkanciju, balansiraju ne bi li nas pokrenuli, što je izazvalo sveopći smijeh. I stranci se smiju, iako nas ne razumiju.

            Konačno po nas dolazi drugi brod, a mi se uspijevamo javiti kapetanu prema broju mobitela sa slika broda.

Raftingaši su prošli puno, puno gore. Smrznuli su se , a neki i prevrnuli, kažu temperatura je bila „ – 1“.  Naravno, šale se. Sve je izvukla dobra peka i dobro crno vino.

Odlazimo na Brač, u Pučišće. Neplanirano, no nemamo ništa protiv. Mali, miran, kameni grad. Spokoj. Kao da je sve stalo. Središte mjesta je u dnu uvale, a kuće se amfiteatralno uzdižu  uz brežuljke pokrivene zelenim borovima . U mirnom moru odraz kuća, čini se još jedan grad. Pučišća nose svestrani kameni biljeg. Na kamenu su izgrađena , a od kamena živi i većina življa.Tu postoji jedina klesarska škola koja njeguje autentične rimske obrade kamena. Već u školskoj radionici nastaju prekrasna djela, razni oblici čipke od kamena. Ipak, hladno je, kišica rominja. Ne izlazimo iz toplih jakni. Pišem ove retke u kabini, a čujem veselu priču i smijeh gdje je kome ulazila voda na Cetini. Majice, tenisice, hlače, sve se suši. Čeka nas novi dan.

    3. dan

 Dok još spavamo, kapetan kreće put Hvara, Sućuraja, najvažnije luke na tom dijelu Hvara. More je nemirno, „valja se“. Konačno stižemo , nakon 4 ata vožnje u Sućuraj, koji je ime dobio po crkvici koja je tu postojala od 1331 g. Ulazimo u crkvu Sv. Ante, puna je čeških turista koji čekaju svećenika. Obraća im se  na češkom, pa se tiho iskradam. Samo mjesto je zapušteno, zaraslo u korov. Staro groblje očito nitko ne obilazi, ima svega nekoliko umjetnih cvjetića koji su tu stavljeni tko zna kada. Na samoj rivi pristaje trajekt, a na samom ulazu u luku stoji kip Sv. Nikole koji dočekuje i ispraća putnike.

Brzo slikanje grupice i put ručka i Korčule. Konačno je malo toplije, ugodno na palubi.

Usput pristajemo na Pelješcu, u Vignju. Malo pitomo mjesto s prekrasnim plažama uz cijelo

mjesto. Poželim tu ljetovati. Odabrala sam jednu malu kuću punu zelenila i cvijeća, sve skladno, lijepo i mirno. Veliko stablo nara, masline, hibiskus i brajde. Dalo bi se tu sjediti i piti kavu do podneva. Uz jednu kuću ogroman kaktus koji nadvisuje krov, a uz kapelicu na obali velika agava u cvatu. Najhrabriji se kupaju. Odlazimo u malu crkvicu Gospe Ružarice, uz čiji se oltar nalazi slika pomorske bitke kod Lepanta 1571. gv, te drveni gotički kip Gospe sa Sinom iz XV stoljeća. Mještanke uz tihu priču  uređuju interijer crkve. Mir i spokoj.

            Polazimo za Korčulu. Prilazimo starom gradu i odlazimo. Koje razočaranje! Pristajemo daleko u nekoj bezimenoj lučici, no nakon malo pješaćenja zaključujemo da ipak nismo tako daleko od grada. Već prije loše večere, zelje ili kelj, nedefinirano,  dolazimo do gradskih zidina i šetamo  gradom. Korčulu s pravom zovu „mali Dubrovnik“. Sve je puno stranaca, svuda miriše fina hrana, riba, a ja još uvijek osjećam okus zelja. Male uske ulice pune lokala, restorana, čuje se žamor uz zveckanje tanjura i čaša. Nakon sladoleda, pri izlasku iz grada, stali smo i uživali u  country glazbi koju je izvodio jedan simpatičan par. Žao mi je što boravak u Korčuli nije bio duži.

   4.dan

             Rano krećemo prema Lastovu. Jutro započinjemo doručkom, vježbom na palubi i plesom. Našem raspoloženju pridružili su se i dupini koji nas prate neko vrijeme. Otok Lastovo ima površinu od 53 km/2, a najviši vrh je Hum s 417 m.

Zastajemo u Lučici, pa  odlazimo u uvalu Sv. Mihovila. Najhrabriji se ponovno kupaju, a mi ostali sjedimo u trenirkama.. Ručak je neponovljiv. Zubatac na gradele s bijelim lukom i krumpirom, ručak mladog kapetana. Fantastično. Predlažemo da se to ponovi. Veseli, uz smijeh i  banane koje nam prilikom izlaza dijeli kuhar Vlado, krećemo prema Lastovu.Prekrasno usnulo mjesto, urbanistički zanimljivo, smješteno na južnoj padini brijega s nizom gotičkih, renesansnih i baroknih kuća. Obraćam pažnju na slikovite, neponovljive dimnjake, fumare, simbol grada Lastova. Stare kamene kuće povezane  su uskim uličicama i stepenicama. U jednoj uličici susrećemo magarca, a njegova ljubazna vlasnica mi pozira s balkona uz priču kako mago služi isključivo za poklade. Karnevalske  povorke na pokladni utorak velikom i kompliciranom ceremonijom lutku „poklada“ „culjaju“ po specijalno postavljenom konopu, povlače od vrha do dna naselja i konačno spaljuju.

Ulazimo u mjesnu crkvu Sv. Kuzme i Damjana iz XIV st, na kojoj su radili dubrovački i korčulanski majstori, no to je sve kratko. Svi nekuda jurcaju, a ja bih malo zastala, upila krajolik za sjećanje, slušala ovaj mir i uživala. Krećemo prema Zaklopatici. Nakon 2 sata hoda , šok. Nema kave, pive , soka. Nema trgovine. Vlasnici konoba neljubazni, drski, kažu zatvoreno je. A čekaju bogate jahtaše. Procijenili su da skromni planinari nisu poželjni gosti. Mi smo građani drugog reda. No, ne damo se smesti, tražimo radno vrijeme, snimamo obavijest o radu, i tek nas tada nerado poslužuju . To je za torturu u „Bojama turizma“.

Taksijem odlazimo preko Ublija u uvalu Sv. Juraj na Prežbi. Hrabri hodaju cijelu dionicu, a onda imaju noćno kupanje..

Mirna , tiha uvala u  kojoj je nekad bila vojna baza. Ima tu napuštenih zgrada, bunkera i smeća. A da je to očistiti, bio bi raj. Maštamo da nam daju jednu zgradu za planinarski dom, sve ćemo urediti.

   5. dan

 Krećemo prema Vela Luci. More nam je prohladno i valovito. No, u maloj uvalici zastajemo i ponovno ima kupača. Kako Vesna kaže , Vela Luka je najljepša  u pjesmi. Riva krcata automobilima uglavnom starijih godišta. Ubrzo nas tri, Milka, Vesna i ja krećemo pješice prema Blatu..

Cesta gori, a nas tri hodamo. Kažu, nema drugog puta. Nešto me vuče. Usput zrele smokve,  zelene i tamne i grožđe, tamno kao tinta, podivljalo. Svaki čas zastajkujemo i jedemo.

Nakon 1,5 sata naslućuje se Blato. Približavamo se. Oznaka za staru maslinu, ali ne i koliko je hoda do nje. Što se više približavamo Blatu sve je više uređenih plantaža vinograda i voćnjaka

Ulazimo u mjesto i odmah se raspitujemo za povratak autobusom. Odlazimo do crkve Svih Svetih, a odmah u blizini i do Svetišta blažene Marije Propetog Isusa Petković. Pa to je ona svetica čija nas slika gleda sa stropa moje crkve. Bojažljivo ulazimo, da ne narušimo svetost prostora. Novo, lijepo zdanje  koje zrači. Odnekud se pojavljuje jedna časna u poznim godinama, koja nas pita želimo li nešto čuti o svetici. Kako da ne! Sjedamo s njom u zadnji red svetišta i sa zanimanjem slušamo njenu priču. Sveticu je upoznala kao djevojčica, i kasnije kao časna. Priča nam o njenom životu, brizi za djecu, gladne i siromašne. Put ju je odveo u Južnu Ameriku, a nakon povratka boravila je u Rimu kako bi što lakše pomagala svojoj domovini. Pod starost vraća se u Blato, i tu umire. Brojna su čudesa koja su ostvarena snagom njene svete moći. Pogledali smo i muzej posvećen Mariji, kupili ponešto za uspomenu.

Sada znam što me vuklo u Blato. Utisci koje nosim ostati će trajno u mojem sjećanju.

  6. dan

             Vožnja do Hvara bila mi je teška. More valovito, hladan vjetar, no čim se uđe u kakvu uvalu, mir i kupanje. A onda Hvar. Očarao me. Biser našeg Jadrana, prekrasan je. Penjemo se do Fortice ili Španjole, utvrde iznad Hvara odakle se pruža prekrasan pogled na sam grad, Paklene i druge otoke. Obilazimo muzej s arheološkom zbirkom i lapidarijem dr. Grge Novaka, s  amforama iz hidroarheološke zbirke hvarskog podmorja, a nakon toga i stari zatvor u utvrdi. Spuštamo se u grad i uživamo.

Posebno me obradovao posjet muzeju Hanibala Lucića, u kojem časne sestre Benediktinke izlažu raskošne ukrase od čipke agava. Budući da je u toj kući živio pjesnik Lucić, dio prostora čine eksponati iz njegovog doba. Časna sestra Benediktinka se obradovala da konačno nakon svih stranaca čuje hrvatsku riječ, pa nam je ispričala puno toga o redu, njihovom životu i izradi čipke. Posjetili smo trobrodnu hvarsku katedralu Sv. Stjepana Pape, djelo vrsnih domaćih autora, crkvu Sv. Franje, u kojoj je sahranjen Hanibal Lucić, a uz koju je muzej i Franjevački samostan Gospe od Milosti.  A uličice? Male, uske, čiste, pune cvijeća. Kao da je vrijeme stalo u njima. Odaju dojam profinjenosti prošlih vremena, kamenih fasada, građanskog života. Nisam znala da je Hvar tako lijep. Na samoj rivi zgrada  Arsenala, nekada spremišta za ratne galije,  iznad kojeg je sagrađeno danas najstarije komunalno kazalište u Europi, iz 1612. g. a koje i danas djeluje. Tu je i najljepša jadranska renesansna loža  iz XVI st., uz toranj sa satom,djelo iz radionice bračkih klesara Bokanića.

Naš se „Miki“ usidrio u samoj luci, uz mega jahte. Jedna od njih „FOR US“, komentiramo, može, „za nas“. No, nama je dosta i naš brodić,  uz konopce za sušenje kupaćih kostima i ručnika. Restorani na rivi mame izloženim primjercima svakakvih morskih riba, kakve u životu nisam vidjela, položenim na ledu, koje mame na finu večeru. Do restorana upaljene svijeće, stvaraju romantičan ugođaj. Prošetali smo  do hotela Amfora s 5 * , gdje je Vesna ljetovala. Što reći!   5*! A vidjeli smo samo vanjske bazene u svjetlu, povezene stazicama i sjenicama. Prekrasno.  

  7.dan 

 Ujutro, još jedan „đir“ po Hvaru, kupnja lavande i idemo dalje.

Neplanirano idemo na Šoltu, u Maslinicu.  Lijep gradić kojim dominira novi hotel izgrađen u stilu starog dvorca. Bilo bi lijepo tu ljetovati. Penjemo se na brdo do crkvice, uz mjesnog ribara koji krpa ribarske mreže. Na brdu, uz crkvu staro groblje uglavnom obitelji Radman Pronalazimo Ledov sladoled, sjedamo u kafiću na rivi i uživamo.. Ovako bi se dalo.

A onda, put Rogoznice i našem se putovanju bliži kraj. U Rogoznici sve zakrčeno automobilima, subota je,  obavljaju se dvije svadbe. A mi idemo na kapetanovu večeru..

Piće, šunka, sir, i špageti. Zahvala našeg mladog kapetana na ugodnom društvu, kaže „ vi Sišćani bi se zabavili i da smo ostali u Rogoznici“. Predajemo im male poklone u znak sjećanja. Kapetanu, staklenu bocu s ugraviranim motivom Siska i  rakijom sa Hvara, koja će uvijek ostati u njegovom novom domu, novčanik će dati puncu da ga napuni novcem, a mala roda mu već nosi bebu. Uskoro se ženi, želimo mu svu sreću ovog svijeta. Prije Božića on i njegova Morena dobit će djevojčicu. Nakon sezone, sredinom listopada je svadba, pa naš kapetane,  puno ti sreće i tebi i tvojoj obitelji

Nadajmo se da ćemo se vidjeti na godinu, na našem prekrasnom moru i otocima.   

                                                                           Za  HPD  Željka  Bakarić